|
|
| < | listopad, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kome ces sad otrovat dusu...
Prodavat istinu za laz
kada mizerju samo znas...
Kome ces sad otrovat dusu...
Za sve govorit 'dobro je'
kad sve po losem poslo je...
Subscribe Free
Add to my Page
Moj lijepi. Moj prekrasni. Moj najljepsi. Ne znam te ne voljeti. Pokazi mi kako. Zasto jos zadrhtim na spomen tvoga imena? Gdje je kraj ovoj agoniji…
Ne mozes me vise povrijediti. Potrosio si sve nacine… I sad prazna koracam kroz ove sive dane, trazim obrise tvoje, kradem tragove nase za sebe. Sebicno te cuvam jer ne mozes mi oduzeti nesto sto mi nisi nikad ni poklonio… Sama sam uzela neke tvoje njeznosti, izgubljene po džepovima… vjerojatno si zaboravio da ih imas tu negdje. Mozda su ostale od neke prosle ljubavi…
Prisvajas me sa najmanjim smjeskom. Bojim se tvoga dodira. Imas me, ni sam ne znas koliko. Vrati se tamo gdje nikada nisi ni bio, a trebao si. Zasto te ne prestajem trebati? Obozavam kada dises iz mene… u mene. Kada krades ono malo necega sto je ostalo u meni, sto jos mogu nazvati svojim.
Tuđi dodiri tako slu sturi. Tuđe ruke tako hladne, ne znaju milovati. Vjerojatno ni jedne vise nece znati… Ne onako kao ti.
Ponovo sam zaljubljena u tebe. Ponovo si otkrio ono u sebi zbog cega toliko dugo nisam odlazila onda kada sam trebala. Znala sam da imas to negdje u dubini tih ociju, da skrivas. I pokazao si mi. Na tren. Na jednu noc… I povukao me ponovo. U deveti krug pakla. Ne vracam ti se vise. Pomirila sam se da te ne mogu imati onako kako to zelim. Lakse je, priznajem. Pomirila sam se i prihvatila… I zasto me sada ponovo mucis?
Boze, pa jel moguce ovako voljeti?
Vjerovala sam da znam što je sex. Nisam mislila da sam neka velemajstorica u njemu, ali mislila sam da znam dosta… u biti, dovoljno. Bila sam uvjerena da imam cijeli svijet kada sam doživjela svoj prvi orgazam (bez vibratora, bez oralnih pomagala)!
Zatim mi se dogodio on.
Mislim da to neću ni znati opisati. Nisam mogla vjerovati da postoji osoba koja voli baš sve isto kao ja. Nije bilo prilagođavanja, popuštanja, kompromisa. Bila sam zaprepaštena.
Jednu noć dok smo iskušavali vlastite granice u krevetu, na samom rubu da dosegnem vrhunac osjetilia sam neopisivu potrebu da odem na wc, pa sam stala i otisla. Shvatila sam da mi je mjehur prazan i nije mi bilo nista jasno. Nakon sto sam se vratila, to se ponovilo, no ovaj put nisam stala. I tada sam shvatila da i zene ponekad ejakuliraju i to vise kolicinski i vise puta nego muskarci.
Ostala sam zaprepastena. U soku. Osjecaj se nije dao opsiati rijecima. I nakon svakog takog orgazma slijedilo je munjevito grcenje cijelog tijela i manjak zraka. Jednostavno nisam mogla udahnuti nekih pola minute. Noge su mi se tresle kao da imam groznicu. Osjetila sam kako mi krv odjednom napusta cijelo tijelo i dolazi u glavu. Kapilare su popucale u ocima i oko njih... Zvuci zastrasujuce, ali u biti je najljepse iskustvo koje sam ikad dozivjela.
Pokazao mi je da moje tijelo nema ogranicenja kad je u pitanju uzitak. Naucio me da je moguce dozivjeti toliko orgazama da jednostavno ne mozes brojati. Seks je znao trajati satima. Uzivala sam u svemu. U nasem rijecniku nije bilo rijeci Nemoj, Ne zelim, Boli, Necu, Stani, Brze, Sporije, Lijevo, Desno itd. Nisam mu morala nista reci, citao me kao otvorenu knjigu. Mislim da jedino sto sam mumljala u tim trenutcima ekstaze, uz one neartikulirane zvukove, je bilo Još. Bila sam doslovno nezasitna. Dokaz su bili mokri rucnici koji nisu upili sve sto su trebali, natopljene plahte i vlazan parket. Mislim da to nije vise ni bio seks, vec nesto… Ne znam. Jer ako je to seks, ja sam onda do njega bila nevina…
Ponovo inspirirana jednim drugim postom, ljuta na muski rod i njihova shvacanja iliti razmisljanja – moram reci sta imam!
Citajuci taj jedan post, doticna osoba je napisala kako mu nije jasno sto je jedna njegiva bivsa draga (koja ga je kao voljela, zaklinjala se na vjernost, ljubav i sve sto mi zene radimo u ime ljubavi) 6 mjeseci nakon sto je prekinula s njim – udala se za drugog!
Napisao je da je istina kako su muskarci pnekad svinje, pa tako tu i tamo zavrse u krevetu s drugom, pa i takvi bezosjecajni ne nazovu sljedece jutro. I spomenuo je da im se ponekad dogodi da zaborave naglasiti da vec postoji netko u njihovom zivotu… Ali ipak, njemu je najgore od svega sto se njegova bivsa udala za drugog za pola godine!
Ne znam ima li uopce smisla da ovo pisem!
Jednom sam voljela. Samo jednom. Onako iskreno i potpuno. I ne zelim vise nikad. Nikad vise tako. Dala sam sve i bila sam glupa; nisam prigovarala kad je trebalo i kad nije trebalo, kao sto inace zene rade. Nisam zapitkivala, nisam njuskala, provjeravala. Nikad nisam imala neke ljubomorne ispade, komentare. Nisam provocirala. Uvijek sam se zauzela za Njega; branila sam ga od svih i svakoga. Nisam vikala, razbijala, inatila se, provocirala… Samo sam bila tu. Voljela. Grlila kad je trebalo. Ljubila. Uvijek bila raspolozena za intimu s Njim.
I sta se dogodilo?! Povrijedio me onako kako se ne povrijedi ni osoba koju mrzis. Znam, sama sam si kriva. Svjesna sam toga i previse.
I sad da me netko osudi ako upoznam muskarca koji ce me drzati kao zadnju kapljicu vode na dlanu, kojem cu biti sve sto je Onaj bio meni… I da pocnem zivjeti s tom osobom za 6 mjeseci. Govorim zivjeti, a ne udati se jer ne vjerujem u brak i necu se udavati ali to je meni isto…
Uglavnom, zasto ne? Pa sad bi dala sve na svijetu za tako nekog! Molim te Boze da mi uđe u zivot osoba koja ce me usrecit! Znam da ce naici, samo bi zeljela biti te srece da se to dogodi kao njoj, u roku (samo) 6 mjeseci! Kada bi sad upoznala osobu koja ce me znati i moci voljeti ovakvu kakva jesam, ogorcenu i tuznu, bijesnu i hladnu, zivu samo s vremena na vrijeme… Kad bi sad u moj zivot usao muskarac koji ce me cijeniti, postovati, gnjaviti onako kako ja to volim, ljubiti, maziti, tetositi, ubiti njeznostima… Ma na kraju krajeva, netko tko ce moci dodirniti moje bezivotno srce, nikad ga ne bi pustila! Jer malo sam se opametila. Hocu nekome biti sto je On meni bio. Zelim biti tako voljena ali ne zelim vise tako voljeti. Da, malo sebicno zvuci. Ali briga me. Imam i ja pravo biti sebicna nakon svega ako ce mi to pomoci. Da me netko osudi sto sam naponok stretna pa bilo to i za mjesec dana, ja bi ga osobno ubila!
On je digao frku jer se ona udala za 6 mjeseci!!! Pa blago njoj!!! Zavidim joj ( ne na udaji vec sto je pronasla to sto je trazila!) i svaka joj cast. Samo me zanima koliko bi vremena po muskoj procjeni trebalo proci da to ne bi bila tako velika stvar! Godina? Dvije? Pet? Koliko?
Ili jos bolje… Da je njemu naisla osoba, bas ona koja mu je trebala i koju je trazio, za 6 mjeseci ili manje… Mozda se ne bi odmah ozenio, ali jednako tako ne bi ju nikad pustio ako je pametan!
Samo sto se to njemu nije dogodilo, pa je on bijesan na nju. E da mi je vidjeti kako bi situacija izgledala da se malo likovi zamjene…
Inspirirana jednim postom probudile su se stare emocije u meni. Emocije za koje sam mislila da su umrle. Očito da nisu. Nažalost.
Odgovorno tvrdim da ne postoji gluplje biće od žene. Žene koja voli. Žene koja daje, a ne traži. Žene koja se brine, koja trpi i prašta. Ne postoji gluplje biće od žene koja hoda kroz život očiju širom zatvorenih, sa ponuđenim srcem u ispruženim rukema. Malim, jadnim, nezaštićenim srcem.
Bog se dobro nasmijo kada je ženu stvarao. I onda mi krivimo muškarce kakvi su kreteni, gadovi, bezosjećajni imbecili itd. Pa zašto ne bi bili?! Kada smo mi te koje ništa ne tražimo, kada smo mi te koje klimamo glavom i možemo voljeti za oboje. Zašto da oni gube energiju na nas kad ne moraju? Imaju sve. Pronađu sve u ženama. Ne u ženi. U ženama. Zašto bi se zadovoljili s jednom kad mogu imati više glupača? Ja ih ne krivim.
Povrijede nas jednom. Mi smo i dalje tu misleći „Pa oprostit ću mu. Neće više.“. Oni vide da ne odlazimo, kao da podsvjesno želimo još. Kao da nam prija te bol, poniženje, suze i šta sve ne, pa nam samo pružaju ono što vide da nas nije ni jednom prije otjeralo.
Kao mazohistice smo. Da, žalosno.
Glumimo neke frajerice pred drugima u nadi da ćemo same sebe uvjeriti da to jesmo, pa ćemo na kraju i postati ako to dovoljno puta odglumimo.
Ali zaboravljamo… Frajerice ne nose srce na dlanovima. Frajerice se služe razumom. One znaju stati na vrijeme. Ne daju drugu, treću i pedesetu priliku kad ih se iznevjeri. Frajerice ne vole bol.
E kad to budemo uspjele, ja ću biti najsretnija osoba na svijetu koja će moći reći „Bila sam u krivu. Žene su pametne!“. A do onda…
Neću kriviti muškarce (gadove, kretene, bezosjećajne imbecile). Jer oni rade to što rade samo iz jednog razloga: zato što vide da mogu.
Slomila sam se. Doslovno. Sinoć me uhvatio takav histeričan plać da nisam mogla doći k sebi dobra 2 sata. Plakala sam ko malo dijete. Osjećala sam takvu ogromnu samoću, tišinu… Prazno mjesto u sebi, mjesto na kojem sam navikla da netko bude. Odvartan osjećaj. Gorak.
Bila sam tako ljuta na sebe. Zbog svega. Zato što plačem, zato što mi je još uvijek teško. Zato što neobjanjivo boli. Zato što mi je stalo.
Prestani, glupačo! Prestani! Jel ti nije bilo dosta? Ti bi još? Nemaš devet života!
Kada bih samo mogla povući taj nepostojeći prekidač i da zavlada potpuni mrak. Mrak u meni. Mrzim voljeti. Ne želim više. Ne želim već dugo. A ne znam kako prestati.
Shvatila sam da nemam ponosa, dostojanstva. Već jako dugo mi to fali. Ostalo ga je u takvim mrvicama, jedva dovoljno da me ne povuče natrag njemu u dveti krug pakla – njegov zagrljaj. Toliko malo je ostalo. Hvala Bogu da je i to za sad dovoljno.
Ne znam šta mi nedostaje točno jer… Toliko sam se na kraju osjećala loše da sam zaboravila i ono malo dobrog što je bilo. Ali… nešto mi nedostaje. I želim da prestane.
Glupačo! Šta ti još treba napraviti da budeš ljuta na njega?! Šta je još potrebno da mu prestaneš davati još sati i dana razmišljanja?! Rekla si 'dosta'! Pa onda neka stvarno bude 'dosta'!
Ali želim da bude!Stvarno želim da bude već jednom dosta! A ne znam obrisati one tragove lijepih uspomena, ne znam umnožiti ponos! Kako da umrtvim srce koje je mrtvo već toliko dugo, a opet dovoljno živo da boli?! Ne znam! Priznajem da ne znam i nemam odgovore.
Samo želim da prestane… Možda ako dovoljno dugo budem ponavljala… dosta…. Prestani… dosta… ne više… prestani… dosta… dosta… dosta… molim te, prestani… Izađi više iz mene… Ne želim te više… Molim te, prestani.
Rijeci nikad i uvijek davno su izgubile svoje znacenje. Izlizane su. Beskorisne. Ne vidim vise smisao u svemu onom sto je prije bilo presudno. Izgubila sam vjeru u razum. Jer… Kako zdrav razum moze tako hladno prepustiti bitku za kontrolom, bez borbe… Kontrola postaje najveca nepoznanica, kao da ju nisam okusila niti imala. Kako srce moze pimiti toliko udaraca? Je li to zaista potrebno? Je li potreban taj gorak okus boli da napokon stanemo i kazemo dosta?
Jedino ta rijec mi jos nije izgubila na snazi. Dosta. Toliko puta sam ju bacala u vjetar, tako olako shvacala i izgovarala… Tek sada shvacam njezin pravi smisao. Njezino znacenje.
Sada vidim da se dobro dobrim ne vraca, niti se cijeni. Ne primjecuje se trud i tolerancija ulozena u nesto tebi tako bitno. Pa cemu onda? Ne vjerujem vise ni u pogled ni u dodir. Ma kakve rijeci! Ili djela! Gluposti! Ni djela ne znace bas nista. Jer sve je to crno – bijelo.
I seks je samo obicna tjelesna radnja koje kurve rade sa svakim. Vođenje ljubavi su ljudi izmislili kako bi uljepsali rijec "seks" zbog neke osobe koja im je draza nego nego sto bi trebala biti. I ta jefitna milovanja za koja sam se bezbroj puta prodala ili nekoliko praznih rijeci zacinjenih sa par umjetnickih pogleda, dobro ustimanih osmijeha… Sada samo gađenje izazivaju. I bijes. Na sebe.
Ali sve je to, u biti, tako lako za napraviti. Maziti. Tepati. Ljubiti. Dirati pogledom. Osvojiti tisinom. Obozavati rijecima. Ali ne lagati, ne odglumiti, nije to vise ni gluma jer su ljudi shvatili da je upravo to nova vrijednost, novi novac za koji kupujes ono sto zelis. Geste su kao Dobar dan, upucene svima.
I smijeh je postao nakaradan. Ljudi se vise ne smiju samo kada su sretni; smiju se stalno. E to je gluma. Smiju se da bi bili ljepsi, privlacniji, da bi nekoga zavarali, da bi nekome nanijeli bol. Zanima me samo, da se jedan ljudi mogu smijati samo kad su usitinu sretni, koliko bismo osmijeha vidjeli na ulici? Odgovor je lagan. Nedovoljno.
Ali opet… Jucer sam umirala od smijeha sa jednom prekrasnom curom. I ona mi kaze „Pa jesi ti svjesna da se mi stalno smijemo na tvoj racun?! Nisam jos dozivjela da se netko sam sebi moze toliko smijati kao ti, a da se ne uvrijedi! Bas si legenda!“. Ne, nisam legenda. Nego jednostavno imam dvije opicije: mogla sam ostati kod kuce, plakati do sljedeceg ljeta, ljutiti se sama na sebe i zgrazati se svojoj gluposti i naivnosti ili ustati se, obuci osmijeh i zajedno s njom smijati se samoj sebi, iz svakog kretenskog postupka izvuci dobru salu na svoj racun. Kako da se uvrijedim? Nemam to pravo, davo sam ga izgubila.
Zato mi je ipak primamljivija ova druga opcija. Ako zbog niceg drugog, onda zato jer sam ljepsa kad se smijem! Mozda cu s vremenom izlizati taj otrcani osmijeh ili cu se toliko naviknuti na njega da na kraju zaboravim da se nemam, u biti, razloga smijati.
Kako je smijesno i neobicno slusati druge kako pricaju o tebi kao da te nema. A svi su mi puni nekih psiholoskih savjeta, gotovih rijesenja za svaki postojeci problem… Dijagnoza: sjebana. Da, da. Kronicno sjebana. Hehehe…
Cudili su se kao sutim. Ne pricam, ne spominjem ga uopce. Pa ne moze me vise povrijediti! Kako vam to vec nije jasno? Pokusala sam im objasniti…
Dotakla sam vrh boli i sada kao da mi se granica, crta tolerancije totalno izgubila. Nista vise ne dozivljavam osobno, ni ono dobro ni lose.
Veselim se tuđoj sreci, smijem se zajedno sa svima, ne placem s njima, ali se suosjecam… I tako. Pokrenula sam se prema nekim ciljevima koje sam si jos davno zacrtala i sada sam napokon prestala traziti opravdanja i krenula ih ostvariti. Toliko sam vremena provela sama, da sam se morala pomiriti sama sa sobom… morala sam se zavoljeti.
I sada mogu reci: da, volim biti plava ( ne izblahjana, vec medenasto plava :) ); da volim vino od kupine, volim more i borovinu, tamburicu i klapu, volim drvene stolove i pjesmu koja odzvanja kroz noc. Volim miris lavande i vanilije, dodir meke plahte u besanijm ljetnim nocima. Volim terase. I prirodu. Volim svoje ime jer me podsjeca na jesen. Volim zivot ili bar ideju o zivotu. Volim svoje cure koje mi uvijek nacrtaju osmijeh na licu. I obozavam svoj grad na Dravi….
Tako da mozda jesam sjebana u vezi emocija i povjerenja. I iskreno, uopce se ne bunim. Pristajem. Jer ako sjebana znaci voljeti to sto volim, e pa... Gdje da potpisem?
Prije skoro tri tjedna vratila sam se s mora. Toliko sam se veselila tom odlasku na more, s curama svojim u Vodice… Mislila sam bit ce ludiranja, opijanja do iznemoglosti, plesanja… Ma svega onog sto karakterizira jedno ljeto sa prijateljicama!
Mislila sam da necu razmisljati… da necu razbijati glavu sa stvarima koje mi ne daju spavati kod kuce. Bila sam uvjerena da si necu to dopustiti.
I otisle smo na to toliko zeljeno more… Deset dana cistog uzivanja – uvjeravala sam se. Na pocetku je bilo odlicno: upoznale smo malo mjesto, obisle par kafica i restorana, nekoliko plaza i naravno Haciendu. To je bilo prva dva dana. No kako to obicno biva kod mene, nisam se pronasla u toliko razvikanom discu na otvorenom, kojeg su svi obozavali. Pa sam se lijepo dogovorila sa curama da cemo preko dana svi zajedno uzivati na plazi, u moru, u klopi i u cuganju, a navecer da one slobodno idu na ta mjesta koja su meni bezveze a da cu ja sabi vec naci zanimaciju. Na pocetku im nije odmah bilo pravo, ali ipak su zakljucile da je tako najbolje. I tako je i bilo.
Ujutro buđenje. Kako sam se prva budila, otisla bi do trgovine i pekare po dorucak za sve. Onda papanje, spremanje za plazu. Na plazi suncanje, kupanje, zezanje, cuganje… Ma super! Kad bi dosle kuci ja bi napravila nesto fino za klopu ili bi otisle u jedan dobar restoran koji smo otkrile. E nakon toga bi pocelo njihovo spremanje za van… rituali naravno. Pa neuspjesna nagovaranja da idem s njima. Kad bi napokon otisle, ja bi se otusirala, navukla na sebe kupaci, malu bijelu mrezastu haljinicu za plazu i japanke. Nikakva sminka, nikakve gluposti… Spustila bi se do mjesta koje sam otkrila i odlucila ga zadrzati samo za sebe (one to ionako ne vole). Sprijateljila sam se s vlasnikom koji je prije 15 godina otisao iz moga grada dolje i otvorio tu malu konobicu. Svaki puta kada bi dosla, pricala bih mu o Osijeku i s nevjericom gledala kako upija svaku moju rijec, kako mu se oci lagano zarose… Dosli bi decki koji pjevaju u nekoj klapi i … raspasou! Nitko im se nije veselio kao ja. Pila sam domace crno vino koje je bilo toliko jako da sam morala napraviti bevandu.
Konobo moja… Piva klapa ispod volta… Projdi vilo… Uzivala sam. Nije mi nitko trebao.
Ja i moje misli. Odlucila sam da cu im se prestati odupirati jer ocito im ne mogu pobjeci. Pa sam se prepustila, bas da vidim dokle ce me dovesti… Ne zelim vise nikome dati nista. Ne treba mi nitko (samo moje cure i moja obitelj) i ne trebam ja nikome, pogotovo ovakva kakva sam sada. Mislim da nemam vise nista za dati. Jer dala sam i vise nego sto sam mogla. Poklonila sam bez uvjeta, bez da sam trazila ista natrag. Ako ne trazis, neces ni dobiti… Istina. Nisam depresivna ni ogorcena, samo sam razocarana. Dopustila sam jednoj osobi da preuzme sve glavne uloge u mom zivotu. Dopustila sam mu da mi lijeci rane nastale u najranijem djetinstvu. Glupaca… E nema vise… Dosta mi je.
Razmisljala sam, da sam musko, ja bih zeljela pored sebe osobu kakva sam ja. Osobu koju najvise vesele intimna drustva, tamburasi, klape, cigani… Nekog tko nema potrebu opijati se. Nekoga u koga sam siguran da je moja. Nekoga kome znam da mogu vjerovati. Nekoga tko je pametan i ima neki cilj u zivotu. Nekoga tko nije povodljiv, tko ne mari sta drugi misle. Nekoga tko me nikada nije lagao, tko mi vjeruje i nikada ne pita previse.
Da, ali nisam musko. Pomirila sam se s tim da se ne mogu mijenjati bez obzira sto ne zivim zivot kakav bi trebala zivjeti u svojim godinama. Postala sam sretna sto me vesele stvari koje me cine sretnom. Ne zelim se prilagođavati. Nikome.
Ne mogu zamisliti da me netko ljubi duze nego na jednu noc. Ne mogu zamisliti da mi netko tepa, da me mazi onda kada to nije potrebno. Vise ne mogu zamisliti da sam necija. Jer kao da mi je sve to prestalo biti bitno. Nije faza, bojim se. Sada radim samo ono u cemu uzivam: kave sa par najblizih ljudi kojima jos vjerujem, izlasci na mjesta koja volim, kino svaki dan ako zelim, odlasci u baranju pa makar samo na cugu, opustanje u Kopackom ritu…
Na kraju krajeva, pomoglo mi je ovo more, ali na posve drugaciji nacin nego sto sam ocekivala. Suocila sam se sama sa sobom, jer sam dosta vremena provodila sa svojim malim demonima. Volim svoj zivot jer je toliko drugaciji od tuđih, a znam da nije prigodan za moje mlade godine. Volim sto me vesele stvari u koje se ljudi zaljube puno kasnije. Vidim svoje kvalitete i ne želim ih vise pokazati niti dijeliti s nikim.
A njega… Njega vise ne spominjem.
Kada sam saznala da je plan konačan, da cu stvarno taj i taj dan ici za Beograd, sva oduševljena sam to objavila na sve strane. Nisam ni znala da su toliki ljudi već bili tamo, a šute o tome kao da ih je sramota.
Tek nakon što sam ponosno rekla da ne mogu dočekati da prvi put diživim taj grad, počela sam slušati ruđa iskustva. Ljudi su se otvorili. Svima je grad prekrasan, svi su imali divna iskustva... svako ima neku svoju priču.
Bila sam u Beogradu puna tri dana. I zabavila sam se kao nikad u životu. Nisam vjerovala da se to sve događa oko mene, mislila sam da sanjam. Zaljubljeno sam gledala Dunav...
Kalemegdan… Ada ciganlija… Banovo brdo… Knez Mihajlova… Sava… ušće Dunava… splavovi… cigani… violine… košutnjak… Beogradska kapija...
Predivan grad, nemam prigovora. No ne vjerujem da bih mogla tamo ostat živjeti (iako sam dobila ponudu :)).
Kažu mi da crnogorsko vino ne valja.. Pa onda očito nisu pili pravo vino! Tako malo pripitu odveli su me na neki prekrasan splav. Ja pametna kakva jesam, ponjela sam sa sobom cd sa klapama i tamburasima. Naravno. nitko dovoljno trijezan se nije našao da me spriječi da to ne pustim. Samo sam čekala kad ću završiti u Savi, pogotovo kad budu čuli naglasak. Ali… Gle čuda! Vlasnik je pojačao glazbu iliti muziku :)) I u roku tri minute svi su pjevali kao jedno, nekima su pogledi bili zamagljeni što od vina, što od suza! Pjevali su klapske pjesme, tamburaške… cigani su pratili… Neopisiv osjećaj…
Nakon toga pjevale su se starogradske pjesme… Osam tamburaša s petrovaradina… Kako mi nedostaješ…Nitko nije mogao ostati ravnodušan. Ježila sam se... Suze su potekle proporcionalno s litrama crnog vina…
To je bilo prvu večer. Sljedeći dan sam se pojavila i … repete! Mala Osječanka. Novi nadimak :) U tri dana najviše sam spavala na putu natrag. Nisu htjeli da odem, a nije ni meni bilo lako otići nakon tako predivnih večeri. Ostavila sam im cd :) Vraćam se… samo ne znam kada i s kim. Ima li dobrovoljaca??? :))
Jesi li znao da te želim vidjeti sretnog i razigranog? Divljeg i nesputanog? Zadovoljnog i s osmijehom na licu svaki novi dan... Takav si mi ostao u mislima. Takvog te pamtim...
I kada te pnovo budem srela, nakon bezbroj jeseni i zima, želim pronaći onu istu iskru u tvojim očima. Ma znaš, razmišljala sam kako je u biti divno što postojiš jer jedno vrijeme sam iskeno vjerovala da si rođen samo za mene...
Jesi li znao da nitko ne ljubi poput tebe? Trnci su mi prolazili tijelom svaki puta kada bi usnama dodirnuo moje usne, moje vjeđe, vrat... I osjećaji su boljeli koliko su jaki.
Jesi li znao da nikada nisam izgovorila ni u sebi ni na glas rečenicu "Voljela bih da se nismo dogodili"?
Jesi li znao da sam te voljela dovoljno da te pustim, onda kada sam vidjela da je vrijeme?
Da. Ti nisi znao da mi je svako jutro počinalo s mislima na tebe. I dok sam naslanjala čelo na hladno ogledalo, pitala sam se koliko će još trajati ovaj san. I negdje duboko u sebi osjećala sam da ti nikad potpuno neću prestat pripadati jer... ti si uvijek bio svugdje u mom svemu.
Najljepše moje, najnježnije, voljela sam te toliko više nego što misliš; toliko iskrenije nego što pretpostavljaš. Voljela sam te toliko… toliko… samo kad bi znao.
I nekako sam osjćala da sam otvorenog srca išla prema tebi cijeli svoj život, nježno te dozivajući svakim svojim dahom. Dugo sam te čekala. Dugo. Baš tebe, mislila sam.
Zatekao me tvoj lik u noći kada sam se zaboravila nadati. Tko je mogao znati da ćeš svojom sjenom obasjati mi dušu? Bio si moja druga polovica… moj prijatelj, moj ljubavnk, moje oči i svijest. Jedno prekrasno toplo tijelo što grije moje mlade godine.
Željela sam uz tebe rasti, uz tebe disati, s tobom plakati i smijati se i dijeliti sve što nisam s nikim drugim. Znala sam da nam neće uvijek samo sunce sjati, niti će svi dani biti ni blizu savršenstva. Znala sam da ćemo i mi imati svoje kiše, svoju jesen, svoju zimu okrutnu i hladnu. I bila sam sigurna da će biti teških trenutaka kada će tišina govoriti umjesto nas. No isto tako sam bila sigurna da ništa nije nemoguće dok stojiš pored mene; rame uz rame, ruka u ruci. Jer mislila sam da ne moramo gledati na život jednako, bitno je da gledamo u istom smjeru. Bio si za mene jedini…
I bila sam tako naivna. Glupa. Dopustila sam da osjećaji naprave bajku od ovog mog života; dopustila sam da od tebe naprave princa, a tako si daleko od toga… Jer ti si bio naša jesn. Ti si donio kiše i zimu okrutnu i ledenu! Ne ja! Ti si dopustio da se sruši svijet kao kula od karata, znao si da ne mogu sama! Znao si da sam ti vjerovala. I bilo ti je svejedno. Hranio si snove i iluzije, dok se iza te svoje maske nježnih ruku skrivao sebičan čovjek koji zna sam razočarati.
Nemaš ti srce, dragi moj. Ali u jednom si bio savršen. Bio si odličan učitelj, izvanredan mentor. Hvala ti na tome. Shvatila sam.